20200804_105522-min

Otvaranje izložbe Veljka Valjarevića – Portret za Odilona Redona

Stihovi pesme Rosa Canina (Milosav Tešić) odjeknuli su na istoimenom i prvom platnu ove serije slika, tačno onoliko koliko im je umetnik dopustio, a on sam je pelcovao neke nove teme, kako ženskog akta u formalnom smislu tako i simboličnog nasleđa koje figura žene i celokupni entitet žene povlači kroz epohe. Naziv izložbe “Portret za Odilon Redona” implicira samo Veljkov intimni upis i čin respektovanog odnosa prema delu Redona, sve ostale nedoumice su  deo igre zavođenja i provokacije bez banalnog poređenja dva slikara. Nazivi slika indiciraju da Veljko vešto žonglira i odbacuje mogućnost njihovog bukvalnog i direktnog čitanja, preusmeravajući publiku na sopstveno učitavanje značenja. Nazivi nisu ključni za rekonstrukciju idejnog, već su markirani spontanim činom i slučajnim izborom umetnika i time zalaze u sferu podsvesnog (odabira). Manir koji je negovao ranije kroz teme religije, gde nije bilo tipičnog čitanja religiozne tematike i ikonografije, već smo je tumačili van konteksta kolektivnog spasenja i društveno ustanovljenih kategorizacija, a težili autoanalizi, autosagledavanju i personalizaciji vere, ovde se nastavlja. Ranije na tankoj liniji između religioznosti i filozofije,  koketirajući amblemima religije, a sada neiscrpnom temom žene, traži svoju filozofiju.

Adam je bio samo čovek – a to objašnjava sve. On nije uzeo jabuku zbog nje same, nego zato što mu je bila zabranjena. Da mu je bila zabranjena zmija, on bi verovatno i nju pojeo. (Dnevnik Adama i Eve, Mark Tven)

Na slikama i prethodnih izložbi krenuo je od smrti, stradanja, mučenja, žrtve da bi se preusmerio ka razrešenju, razvijanju, stvaranju, od  zaključka do pitanja, umetnik i danas ne prestaje da se pita. Prihvatanje poraza, smrtnosti, greha, strateški vodi raslojavanju, van zone komfora. Veljkov fokus je na unutrašnjem telu čoveka, na misaonoj egzistenciji i  sosptvenim impulsima življenja. On se bavi horizontalnim i vertikalnim raslojavanjem postojanja.

Lepeza detalja i simbola naizgled emituje apsurd upuštanja u kolokvijalno razotkrivanje umetnikove intencije šta želi da nam saopšti, ipak čuvamo pravo na slobodu da odaberemo sopstveni ključ da bismo odgonetnuli štivo.

Došao sam do uverenja da je ceo svet jedna velika zagonetka, u osnovi bezopasna, koju smo umrsili svojim glupim pokušajima da je razrešimo pretpostavljajući da je zasnovana na jednoj velikoj istini. (Umberto Eko)

Neosporna je doza ambivalencije koja ekspandira u različitim oblicima kroz radove, ambijentalnost pejzaža u koji nismo sigurni da li bismo uopšte zakoračili ili pak potpuno utonuli. Jeziva ili oslobađajuća atmosferičnost, lirski ili katarzičan predeo, ili je to ambijent duboko u nama, toliko “dalek” da nam je teško prihvatanje tog dela nas samih. Prisutna ili ponegde formalno ukinuta figuralnost, dok njeno prisustvo tinja. Figure su nosioci misli, ideja, inovacije, kao belina-svetlost koja svetli, jer čovek je promena. Položaji tela su raznovrsni, levitiraju, padaju, uživaju udobnost ili traže svoj idealan položaj, kao i svako putovanje čoveka protkano različitim i turbulentnim intenzitetima. Pejzaž i atmosfera zelenog su nosioci osećanja, stanja, okvira, okolnosti. Pored teških i složenih narativa, na formalnom planu slika je dosta pročišćena, dominiraju figura i pejzaž, koji se mogu tretirati kao sinonimi u krajnjem ishodu, jer slikajući pejzaž, najviše se približio čoveku, oslikavajući pejzaž duše, pejzaž unutrašnjeg, figuru iznutra, umetnik je zaokružio istraživanje bazičnog.

Antipodni jezik rukopisa, fragmenti muške i ženske figure, koloristički kontasti, sučeljavanje zelene i bele, atmosfera ugodnog i neprijatnog, nagoveštaji kraja i rađanja, fantastika i nedosanjano, nedefinisanost prostora i vremena, učvršćuje dinamiku slikarskog umeća i intelektualnog poriva.

Nagoveštaji ženskog tela, (slike Plod mašte i Nagon – žena tame), ulazak u sferu ženskog, samo u segmentima, aludiraju na tu nestalnu, nedorečenu, mističnu, iznenađujuću prirodu žene. Prisutna čulnost podriva taj utisak dodatno, ipak težnja umetnika prevazilazi čulne pobude i istražuje šta je iza tih paravana seksualnosti i nagona, pa i simbol ogledala ne demistifikuje pojam narcisoidnosti, postulata lepote već zalazi u sferu ontološkog. Odraz u ogledalu (slike Plod mašte i Portret Odilon Redona),  nije fizički logičan jer propituje šta je iza onoga što bi trebalo da se nađe na samom ogledalu, šta  vidimo, ili smo samo navikli da vidimo, a na metafizičkom nivou šta je istina – ono što vidimo, mislimo ili osećamo. Sva ta pitanja, kako umetnika, tako i posmatrača, ne prestaju, poput vode koja je u stalnom protoku. Na slikama, ipak, močvarna voda koja je po prirodi stvari stajaća, ili je samo mi tako površinski percepcipiramo. Vrlo jasan i čest simbol neprestanog kretanja, na radovima su merdevine (slike Molitva, Devičanski izvor, Dečak i barka i Kolektivna invencija autoportret), ovde kao simbol duhovnog i nematerijalnog kretanja.

Uprkos pojedinačnom iščitavanju slika, našoj upornosti da svaku fantazmagoriju prevedemo rečnikom racionalnog, irelevantno je sporadično potčitavanje smislenosti, jer Veljko teži opštem totalitetu i ukupnosti svog slikarstva. Svaka slika je jedinica i deo slagalice u traganju za univerzalni smislom, apsolutnom istinom i saznanjem. Tragika traganja, komika pronađenog, misterija žene ili života, levitiraju u nedefinisanom prostoru našeg duha, u različitim nijansama zelene.

Mira Vujović

Istoričar umetnosti

“Tako je najobrazovaniji čovek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je ležalo u njemu naslagano a neiskorišćeno, i gore je bilo nego da ništa ne zna. Ili je bio nesrećniji, jer mu ništa nije trebalo, ništa ga se nije ticalo, a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile življe da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje učinilo plemenitijim. Pitao sam se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema značaja. Sigurno niko ne bi učio ni sticao znanje, da bi mu opijumska maštanja bila bogatija.

Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Ništa u joj ne vidiš, ništa o sebi ne govori.” (Tvrđava, Meša Selimović)

Comments are closed.